Narodni običaji
Božić
Božić je jedan od najvažnijih i najvećih verskih praznika u pravoslavnoj tradiciji, a u Srbiji se ova svetkovina posebno poštuje i slavi kroz različite običaje koji se prenose iz generacije u generaciju.
Centralni deo božićnih običaja je Badnje veče, koje je poznato po postu i pripremama za svečani božićnu večeru. Porodice se okupljaju i zajedno poste do sumraka, kada se pali badnjak, simbol rođenja Isusa Hrista. Badnjak se tradicionalno donosi u kuću, obično hrastov ili cerov, i njegovo paljenje prate molitva i čestitanje praznika.
Nakon paljenja badnjaka sledi bogata trpeza na kojoj se nalaze tradicionalni božićni specijaliteti kao što su pečenica, sarma, posna jela od ribe i različite vrste kolača. Večera je prilika za okupljanje porodice i prijatelja i provođenje kvalitetnog vremena u toplini doma.
Božićno jutro počinje odlaskom u crkvu, gde se održava liturgija i obavlja praznično bogosluženje. Posle crkvenog obreda, porodice se ponovo okupljaju i nastavljaju sa slavljem, uz bogatu trpezu i veselje koje traje čitav dan.
Pored verskih običaja, božićne praznike u Srbiji prate i brojni narodni običaji kao što su koledovanje, pucanje iz pištolja i pušaka kao znak radosti i slavlja, kao i običaj unošenja badnjaka u kuću u nadi da će doneti blagostanje i sreću u narednoj godini.
Božićni običaji kod Srba predstavljaju bogatu i raznovrsnu kombinaciju verskih i narodnih tradicija koje slave rođenje Isusa Hrista i okupljaju porodice u duhu zajedništva, ljubavi i radosti. Ovi običaji su važan deo kulturnog identiteta srpskog naroda i njihovo poštovanje čuva tradiciju i nasleđe koje se prenose sa kolena na koleno.
Uskrs
Uskrs je takodje jedan od najvažnijih hrišćanskih praznika koji se u Srbiji slavi kroz različite tradicionalne običaje koji simbolišu radost zbog Hristovog vaskrsenja.
Uskršnji post predstavlja period pripreme za praznik, tokom kojeg vernici poste i izbegavaju upotrebu određenih namirnica. Post je prilika za duhovnu obnovu i introspekciju, a završava se pričešćem.
Centralni običaj Uskrsa je farbanje jaja, koje predstavljaju simbol novog života i obnove. Jaja se farbaju u različitim bojama i dekorišu raznim šarama i motivima, a zatim se daruju članovima porodice, prijateljima i komšijama. Pored farbanja jaja, popularni su i običaji kao što su tucanje jaja, gde se ljudi nadmeću uskršnjim jajima sve dok jedno ne pukne.
Uskršnji doručak je poseban obrok koji se sastoji od tradicionalnih specijaliteta kao što su pršuta, kajmak, jagnjetina i različite vrste kolača. Doručak je prilika za okupljanje porodice i prijatelja, razmenu uskršnjih jaja i uživanje u bogatim ukusima domaće kuhinje.
Pored verskih običaja, Uskrs u Srbiji obuhvata i brojne narodne običaje kao što su vodeničarenje, gde mladići obilaze kuće devojaka i obasipaju ih vodom kao znak radosti i obnove, kao i običaj paljenja uskršnjeg ognja u dvorištima i na javnim mestima kao simbol svetlosti i toplote.
Uskršnji običaji u Srbiji predstavljaju kombinaciju verskih i narodnih tradicija koje slave vaskrsenje Isusa Hrista i okupljaju porodice u duhu radosti, ljubavi i obnove.
Bogojavljenje
Tradicionalno plivanje za Časni krst obeležava veliki hrišćanski praznik Bogojavljenje, 19. januara. Kod Srba se Bogojavljenje slavi veoma živopisno. Veruje se da se na taj dan, u ponoć (između 18. i 19. januara), otvaraju nebesa i da se tada svaka želja može ispuniti. Bogojavljenjem se završava božićno svetkovanje. Ovaj običaj je vezan za verovanje u lekovitost i čudotvornost bogojavljanske vode – vodice. Većina običaja i obreda je bila podstaknuta željom za zdravljem, pa je bilo uobičajeno, a to može samo onaj ko je zdrav, da rano ujutro, pre sunca, obavi ritualno kupanje u najbližoj reci.
Đurđevdan
Srpska pravoslavna crkva i vernici slave Svetog Velikomučenika Georgija 6.5., jednog od devet velikomučenika i prvih stradalnika za hrišćansku veru. Đurđevdan je jedna od veoma čestih slava kod Srba, i Svetom Đorđu je posvećeno preko 300 hramova Srpske pravoslavne crkve. U ikonografiji se Sveti Đorđe predstavlja kao mladi vojnik sa oklopom, štitom i kopljem. Tek od Srednjeg veka se predstavlja na konju, kako ubija aždaju koja simbolizuje zlo. Time se slikovito iskazuje i pobeda hrišćanske vere nad svim zlim silama i protivnicima.
Slava
„Gde je Slava, tu je Srbin“
Slava je pravoslavni običaj slavljenja porodičnog sveca koji je karakterističan za Srbe, koji smatraju slavu jednom od specifičnosti svoje kulture. Pored porodične slave, postoje i crkvene, gradske, plemenske, pa čak i zanatlijske slave. Pošto su Sloveni dugo živeli u rodovskom društvenom uređenju, razumljivo je što se kod njih dugo očuvao kult predaka. Tako, na primer, običaj slave najverovatnije predstavlja zamenu porodičnog, odnosno rodovskog paganskog zaštitnika hrišćanskim svetiteljem zaštitnikom. Drugi veruju da su Srbi usvojili ovu tradiciju u vreme hristijanizacije, negde krajem 9. veka. Neki veruju da se sam dan masovnog krštenja uzimao kao dan sveca zaštitnika, drugi tvrde da je svako pleme usvojilo svog zajedničkog zaštitnika, dok ostali i dalje tvrde da slava samo predstavlja sveca koji je zamenio prethodnog paganskog boga-zaštitnika. Ponekad bi se desilo da se nova slava usvoji kada postoji verovanje da se neki svetac zalagao za neku vrstu spasenja. Novi svetac bi bio usvojen na mestu starog, čiji dan bi se i dalje obeležavao paljenjem sveće, ali sa mnogo manje slavlja. Pouzdano se zna da je Sveti Sava u praksu uveo obred slave, na liturgijskoj osnovi. Od vremena Svetog Save taj obred, kao i običaji koji ga prate, se postepeno širio, i formirao, dok nije dostigao današnju formu. Današnju formu slave je konačno uobličio mitropolit Srbije Mihailo 1862. godine. Od brojnih imena koje je imao ovaj obred, a ima ih i danas, danas su ostali samo: Slava, Krsna Slava i Svečari. Godine 2014, slava je upisana na Uneskovu listu nematerijalnog kulturnog nasleđa čovečanstva.
Vidovdan
Srpska pravoslavna crkva i vernici obeležavaju Vidovdan ili Dan svetlosti. Ovaj dan je u crkvenom kalendaru označen kao dan sećanja na Svetog kneza Lazara i srpske svete mučenike, koji su svoje živote dali za odbranu otadžbine tokom Kosovske bitke 28. juna 1389. godine. Za one koji ne znaju, Vid ili Svetovid smatran je vrhovnim božanstvom starih Slovena, bogom koji sve vidi. On je bio “Bog nad bogovima”, dok su svi ostali bili polubogovi. Posle Kosovske bitke, pojavile su se priče koje su danas već legende, a koje govore o vilama Rusalkama, devojkama i verenicama srpskih vitezova stradalih u bici. Prema verovanju, one se pojavljuju jedan dan pre Vidovdana i lutaju šumama od svitanja do sumraka, oplakujući smrt kneza Lazara i njegovih vitezova. Zatim se u toku noći okupljaju u blizini šumskog potoka i plešu oko vatre, a ukoliko neki mladi Srbin slučajno naiđe tuda tokom rituala, one mu daju crvenog vina da popije i pretvore ga u zmaja, čekajući da osveti smrt srpskih kosovskih junaka.
Nikoljdan
Srpska pravoslavna crkva (SPC) i vernici slave Svetog Nikolu Čudotvorca 19.12., jednog od najvećih hrišćanskih svetitelja koji važi za zaštitnika putnika, moreplovaca, ribara i splavara. Sveti Nikola je jedna od najčešćih krsnih slava, a takođe je hramovna i manastirska slava SPC. Ovom svetitelju posvećeno je više od 800 crkava pod jurisdikcijom Srpske pravoslavne crkve. Sveti Nikola je rođen u gradu Patari u Likiji kao jedinac uglednih i bogatih roditelja. Duhovni život je započeo u manastiru Novi Sion. Posle smrti svojih roditelja vođen čudnim nebeskim glasom krenuo je da širi veru, pravdu i milosrđe.
Sveti Trifun
Pravoslavni vernici slave Svetog Trifuna 14.2., zaštitnika vinogradara i poljskih radova. Kult Svetog Trifuna je veoma razvijen u srpskim krajevima, a slave ga posebno vinogradari, dok ga svojim zaštitnikom smatraju i gostioničari. Vinogradari na dan Svetog Trifuna idu u vinograde, orezuju lozu i vinom zalivaju čokote, da bi time povratili vinogradu malaksalu snagu, posle dugog zimskog perioda, pa da počne da buja u proleće. Svetog Trifuna slave neke srpske porodice kao krsnu slavu, a njemu se moli da zaštiti polja od poplava.
Cveti
Uoči Cveti devojke i deca odlaze u polja i beru cveće. Najčešće velike cvetove margarete, da bi bili lepi i krupni; dren da bi bili jaki; ljubičicu, da bi bili mirišljavi i privlačni; vrbove grančice, da svi budu napredni. Ovo cveće se ne unosi u kuću već se ostavlja u posude sa vodom u dvorištu da prenoće. Ponekad se ceveće potapa u vodu sa zlatnim ili srebrnim prstenovima i onda se tom vodom deca umivaju. Ranije je bio običaj u celoj Srbiji da na ovaj dan šetaju okićeni cvećem. Do današnjih dana se održao običaj da momak od ubranog cveća napravi naročit buket, u kome svaki cvet ima svoje značenje i nosi ga devojci. Po tome kojih cvetova ima, ili koji preovlađuju devojka razaznaje momkova osećanja.
U Šumadiji momci i devojke sakupljaju se na igralištima i raskršćima darujući uzajamno cveće, gde svaki cvet ima neko posebno značenje. Tu se svi šale i smeju, ali niko ne igra i ne peva jer traje post. Odlazak u crkvu od rane zore raširen je u Hercegovini, dok u Popovom polju ujutru naberu dosta mlečike, kojom se okite štale i torovi. Od praznika Cveti do Duhova, cveće se ne bere.
U Srbiji su Cveti praznovani i kao narodni praznik, jer je tog dana 1815. godine, vožd Drugog srpskog ustanka, Miloš Obrenović, kod crkve u Takovu krenuo u boj sa Turcima.